Neduhovita duhovnost klečanja i posta

Uoči proslave blagdana svetog Antuna, u istoimenoj župi na zagrebačkom Svetom Duhu započele su pripreme za tu proslavu pod nazivom "Duhovno duhovite večeri", pod vodstvom fra Stjepana Brčine. Ako je vjerovati opisu sa službene web stranice, riječ je o susretima prožetima duhovnošću koje fra Stjepan začinjava nekom vrstom humora, a nakon kojih se nastavlja druženje mladih uz piće i grickalice.


Bit ću iskrena, pa ću na početku priznati da se nisam odazvala niti jednom pozivu na koje sam naišla na društvenim mrežama vezanim uz te duhovno duhovite večeri i Antunovski hod koji se održao prošle subote, već svoje komentare o tome donosim isključivo na temelju videozapisa i objavljenih fotografija.


Ako je suditi prema tim objavama na društvenim mrežama, ti su susreti prava duhovna poslastica. [1] U onom smislu u kojem je poslastica sinonim ugode, laskavosti i zadovoljstva. Duhovnost koja ne iziskuje trpljenje i žrtvu odricanje od užitaka.


Duhovnost koja, u ime poslušnosti (i zdravlja), bespogovorno prihvaća odredbe o isključivom primanju sv. pričesti na ruke pritom se pozivajući na kojekakve liturgijske arheologizme koje je odbacio još papa Pio XII. [2] Međutim argument prakse "prvih kršćana" tu staje. Ne primjenjuje se dosljedno na pitanje euharistijskog posta koji je kao priprava prethodio pričešćivanju, ili na neka druga disciplinska pitanja. Potpuna kontradikcija tim argumentima javlja se po pitanju stava tijela na misi. Naime, oni koji potaknuti nekim zaostalim navikama kleče kada to nije predviđeno, narušavaju jedinstvo zajednice.


Foto: Instagram (@duhovnoduhoviteveceri, 7.6.2020.)


Takvoj duhovnosti prihvatljivo je klečati u svrhu uličnog performansa, a pred Presvetim zauzimati "molitveni stav" visoko podignute ruke u zraku koji je nemoguće pronaći među opisanim liturgijskim činima niti u jednoj poznatoj Liturgici. Ta duhovnost ne pravi razlike između sakralnog prostora i športskog stadiona, Božjeg i svjetovnog.


Neki drugi prvaci prave takvu razliku da je došlo do potpune supstitucije poklonstvenih čina. Tako posljednjih dana možemo vidjeti cijeli niz idolatra, na čelu s kanadskim premijerom, kako kleče pred tko zna kojim bogovima. Za razliku od kanadskog, naš je premijer ponosno ostao stajati na prošlogodišnjoj božićnoj misi kada je cijela zagrebačka prvostolnica pokleknula prema uputama uzoritog kardinala Josipa Bozanića (OURM 137) na riječi utjelovljenja recitirajući simbol vjere. [3] No ne valja mi žuriti sa zaključcima jer moguće je da uz anemičnost Andrej Plenković, kao i papa Franjo, pati od slabih koljena, pa se štedi za posebne prilike kao što su pranje nogu imigrantima, ljubljenje nogu ratnim liderima, polaganje ruku protestantskih heretika i molitve karizmatika.


Osim što često čitamo o papinom (ne)klečanju, možemo čitati i o prehrambenim navikama Petra naših dana. Nezamislivo mi je i pomisliti da bi katolici prije 100 godina pomišljali na to kakve kolače jede papa Benedikt XV.

Tema posta postala je svojevrsni tabu, nešto o čemu se ne priča. Po tom pitanju strogo vrijedi pravilo neka se posti u skrovitosti. Teško je i ispovjediti nedovoljan post, a da te ispovjednik s druge strane ne poklopi katehezom o skrupuloznoj savjesti jer je post zapovjedan za samo dva dana u godini. Jasno je da takav ispovjednik sam nema svijesti o grijehu propusta za razvijanjem jedne od kreposti.


Ono što se ne objavi na društvenim mrežama kao da se nije dogodilo. Pa što bismo onda uopće postili kad o tome ne smijemo govoriti? Praktičnije je "otići na dijetu" i slikavati tanjure za svoje prijatelje koje možemo svakodnevno obavještavati o progresu svog dijetnog plana i programa. Prema takvim mjerilima vrjednije je prinositi žrtvu idolima – izgledu, novcu, vlastitim kompleksima, športskim uspjesima, pa i zdravlju, nego uskraćivati si hranu na slavu Božju. Čudak si ako u kvatrenom tjednu tražiš ribu, a nevjerojatno cool i pravi karakter ako iz ljubavi prema životinjama živiš kao vegan, i usput o tome svima pričaš.

Do koje je faze idol zdravlja metastazirao imali smo prilike vidjeti u nedavnoj korona histeriji, a njegova prisutnost je već dulje vrijeme prisutna kroz konstantnu temu brige o tijelu. Na tragu tih misli na kršćanskim portalima se objavljuju članci poput ovog, blesavog naziva

"Mršavost nije katolička vrlina" ili se pokreću pokreti poput "Fit Katolik". To je projekt koji počiva na izreci da je u zdravom tijelu i zdrav duh, odnosno da je naše ljudsko tijelo "hram Duha Svetoga" te ga iz tog razloga trebamo njegovati. Svoj komentar o toj temi dao je fra Mate Bašić, pa se na to neću ovdje još dodatno osvrtati.

Ne vjerujem da u kontekstu prosječno dozirane tjelovježbe uopće možemo govoriti o nekoj vrsti tjelesne žrtve jer ona potiče lučenje endorfina, koji u ljudskom tijelu izaziva osjećaj ugode.


S druge strane, u patrističkim tumačenjima Evanđelja sveti Toma donosi Origenov zapis o uskraćivanju navezanosti na užitak koji proizlazi iz smijeha, navedeno usporedno s uskraćivanjem od hrane postom i klečanjem. [4]

Duhovno duhovite večeri antipod su duhovnosti blaženog Ivana Merza koji u svojim odlukama donosi popis aktivnosti za mrtvljenje svog duha i tijela. Odluke za umiranjem u vlastitim užicima i ugodama te slavljenjem Boga u formi koja Bogu priliči i koja je dostojna Njegove slave.

Središte neduhovite duhovnosti nije osobni duhovni razvoj ni briga za vlastito spasenje, nego joj je jedini i isključiv motiv Bog ljubav prema Bogu i ljubav za bližnjega radi Boga. [5]

Ja, kao autorica ovog bloga nisam meritorna definirati ispravnu duhovnost Boga dostojnu. To potvrđuje doza cinizma koje ne manjka u ovom zapisu.



Merit je Bog, kakvim ga definira Vjerovanje. Bog kojem se ima prignuti svako koljeno, zemnika i podzemnika. Bog kojem se u monstranci u rukama svetog Antuna poklonilo izgladnjelo magare. Bog kojeg je u tom činu prepoznao vođa albigenza, krivovjerac Gvijardo i u znak zahvalnosti za obraćenje podigao župnu crkvu u čast svetog Petra u Burgesu.

“Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onih, koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom” (Fil 2,10)

Tek kad ćemo mi kao katolici Boga slaviti slavljem Boga dostojnim, a ne onim kakvim svijet slavi svoje bogove, možemo očekivati da će se svijet obratiti. Tad ćemo moći biti svjedoci mnogim Gvijardima koji će kao njegovo magare, iako gladno, ostaviti zob i pred Bogom saviti svoja koljena.


U tim nastojanjima neka ti na pomoć, dragi čitatelju, budu duhovni klasici: "Nasljeduj Krista" Tome Kempenca i "Uvod u pobožni život" svetog Franje Saleškog. Ostavi se svjetovnog veselja i ustraj u usavršavanju kršćanskih kreposti kroz askezu, da ti duhovni život bude crkven kao život našeg blaženika Ivana Merza, a za nagradu ćeš uživati crkvenost zajedništvo u svetosti.


[1] Slobodan prijevod sintagme "spiritual cookie" (dosl. "duhovni kolačić") iz nekih duhovnih nagovora na engleskom jeziku.

[2] Pio XII, Mediator Dei, 59.

[3] Ne mogu postaviti poveznicu, jer snimka Dnevnika od 25.12.2019. u kojem je prikazan prilog s božićne mise nije dostupna na poslužitelju HRTi.

[4] Catena Aurea in Matthaeum, pogl. 23, 1. 7.

[5] Ljubav kao Caritas, Agape, Charity, Karitas; teološka krepost.

512 views

Ne Propusti Nove Objave.

© 2020 - Sva prava pridržana - DivaGrabovceva.com