I napuniše se svi Duha Svetoga

“I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao od ognja, i sjede po jedan na svakoga od njih.I napuniše se svi Duha Svetoga” (Dj 2,3).

Povodom proslavljene svetkovine Petra i Pavla u nastavku slijedi zapis o karizmatskom pokretu u Crkvi o kojem se prošlog tjedna dokumentom oglasilo Vijeće HBK za nauk vjere.

Većina argumenata koje ću u nastavku teksta iznijeti nisu moji, već su preuzeti iz nagovora o. Wolfa i o. Rippergera koji se mogu pronaći na YouTube kanalu Sensus Fidelium ili na internetskoj stranici Sensus Traditionis, na koju je poveznica također postavljena među preporukama na naslovnoj stranici moga bloga.

Dokument koji potpisuje sisački biskup Vlado Košić fenomenološka je analiza karizmatskog pokreta te sadrži pastoralne smjernice Crkve. Dokument sam po sebi ne donosi ništa novo. Uz neke sporne stavke, također propušta istaknuti neke bitne elemente fenomena koji opisuje. U nekim je pak elementima pomalo konfuzan i paradoksalan, što ga naizgled ne čini ništa drukčijim od samog karizmatskog pokreta kojim se bavi.


Fotografija: Večernji list

U početku, donosim definiciju pojma kako pentekostalizam definira John Hardon. [1] Pentekostalizam je preporodni (oživljujući) pokret u kršćanstvu, izvorno među protestantskim tijelima, ali od Drugog vatikanskog koncila i među rimokatolicima. Glavni postulat pentekostalizma ujedno objašnjava i naziv. Baš kao u prvoj Pedesetnici u Jeruzalemu i izvanrednom silasku Duha Svetoga, danas postoji sličan izljev duhovnih darova. Ništa manje nego kao na Pedesetnicu, danas silazak Duha postaje vidljiv posebno u ova tri načina: 1. u osobnom osjećaju prisutnosti Duha kod onoga koji ga primi; 2. u vanjskoj manifestaciji nadnaravnog, koja se osobito očituje u govoru čudnih jezika, daru proroštva, moći ozdravljenja, i u zapravo svim karizmama opisanima u Djelima apostolskim i poslanicama sv. Pavla; 3. u snažnom nagonu za prenošenje ovih blagoslova drugima postajući glasnikom Duha u modernom svijetu. Osnovni uvjet koji je nužan za primanje karizmatskog izljeva je otvorenost vjeri. Jedina je prava prepreka, tvrdi se, nerazumijevanje i nepovjerenje prema Duhu da bi danas proizveo ono što je učinio u apostolskim vremenima. [2]

Sveti Augustin u svojim obraćanjima donatistima iznosi kriterij za utvrđivanje autentičnosti posjedovanja i djelovanja Duha Svetoga. U izostanku karitativne ljubavi prema Crkvi i njenim dionicima, sv. Augustin kod donatista prepoznaje izostanak djelotvornosti i posjedovanja Duha Svetoga.[3] Također, smatra da je šizma grijeh protiv Duha Svetoga i djelo protivno ljubavi jer ne teži k jedinstvu u mističnom tijelu Kristovu. [4] Svojim obraćanjima želio je da se donatisti vrate u krilo Crkve u kojoj trebaju tražiti oprost za grijehe protiv Duha Svetoga. Jer onaj koji je zaposjednut Duhom Svetim, ne može drugo nego ljubiti Crkvu. Također kaže: „Nitko ne živi po Duhu Kristovom, nego po tijelu Kristovom“. [5]


Budući da je pentekostalizam, kako kaže dokument HBK, "nastao je u ambijentu protestantskih vjernika koji su veliku važnost davali krštenju u Duhu" [6], nameće se pitanje ako je to krštenje u Duhu autentično, kao i duhovnost sama po sebi, zašto ne svjedočimo povratku tih krštenika u jedinstvo Crkve te na koncu prestanku grijeha protiv Duha Svetoga?


U 3. točki dokumenta HBK navodi se sljedeći vremenski okvir: "Korijeni karizmatskom pokretu u Katoličkoj Crkvi sežu puno prije 1967. godine. Papa Lav XIII. uveo je trajnu devetnicu Duhu Svetom i napisao encikliku o Duhu Svetom – Divinum illud munus (9. 5. 1897.). Kada je papa Lav XIII. uveo trajnu devetnicu dao je i posebnu nakanu: ohrabriti katolike da se posebno mole na svetkovinu Duhova za ujedinjenje kršćana. Moli se više od 100 godina. 1901. godine ušao je papa Lav XIII. u Baziliku sv. Petra i posvetio XX. stoljeće da bude stoljeće Duha Svetoga." [7]


Iako je u istoj točki navedeno da je pentekostalizam nastao izvan okvira Katoličke Crkve (gore citirano), u nastavku točke on se dovodi u vezu s ranijom katoličkom pobožnošću Duhu Svetomu, s intencijom ujedinjenja kršćana. Ono što ja uočavam kao paradoks u ovome jest da je u stoljeću posvećenom Duhu Svetom, a posebno molitvom na svetkovinu Duhova, s liturgijskim promjenama nakon Drugog vatikanskog koncila ukinuta upravo duhovska osmina, a tu prazninu nakon gorkog plača pape Pavla VI. nadopunjuje pojava karizmatskog pokreta.

Sveti Ivan od Križa odgovara Vijeću HBK za nauk vjere


Da bismo razjasnili fenomene ove duhovnosti, trebamo tražiti što o njima pišu crkveni naučitelji u okviru duhovne teologije. Jedan od njih jest katolički mistik i egzorcist sveti Ivan od Križa. U svom djelu Uspon na goru Karmel (Knjiga II, poglavlje 11.) sv. Ivan govori o nadnaravnim iskustvima koja se primaju po tijelu te upozorava na šest povreda koje takva duhovnost može nanijeti.


"Prvo: u duši počinje slabiti vjera; jer stvari koje se iskuse osjetima mnogo umanjuju vjeru, koja je nadosjetna; i tako se duša udaljuje od jedinog sredstva za božansko sjedinjenje time što ne zatvara oči pred svim osjetnim stvarima. Drugo: ako se ove stvari ne odbace, zapreka su duhu, jer duh, dok se njima bavi, ne leti prema nevidljivom. Ovo je jedan od razloga zašto je Gospodin rekao svojim učenicima da je bolje da on otiđe, zato da bi Duh Sveti sišao na njih; a isto tako, nakon uskrsnuća, nije dopustio Magdaleni da mu obujmi noge, zato da se sve više utvrdi u vjeri. Treće: duša tim stvarima goji duh sebičnosti i ne hodi u istinskom odricanju i duhovnoj lišenosti. Četvrto: gubi onaj dobar učinak što ga ove stvari vrše u nutrini duha, jer zaustavlja pogled na njihovom osjetnom dijelu, koji je manje važan; i stoga ne prima toliko obilje duha što ga proizvode, koji se više utiskuje i bolje čuva kad se poništava osjetno, koje je posve različno od čistog duha. Peto: duša gubi darove Božje, jer ih prima s osjećajem sebičnosti te ne izvlači korist upravo stoga što hoće da ih prima; jer ih Bog ne daje zato da ih duša poželi uzeti, jer se duša nikad ne bi odlučila vjerovati da su to darovi Božji. Šesto: čeznuti da se prihvaćaju takve stvari otvara vrata đavlu da vara drugim sličnim stvarima, koje on znade vrlo dobro hiniti i zaodjenuti tako da sliče dobrim stvarima, čak se može – kako kaže Apostol – prerušiti u anđela svjetla (2 Kor 11,14)." [8]


U točki 11. dokumenta HBK navodi se pet ciljeva Obnove u Duhu od kojih jedan glasi: "Poticati prihvaćanje i korištenje duhovnih darova – karizmi – ne samo u Karizmatskom pokretu, već i u široj Crkvi." [9] Dok sv. Ivan od Križa kaže: "Duša, dakle, treba da takve stvari odbacuje zatvorenih očiju, ma od koje strane one dolazile." [10]

"Svih pet spomenutih ciljeva Obnove u Duhu, ne samo da su prihvatljivi za katolički stav i nauk, nego su i nužno potrebni kao ciljevi i metode uspješne nove evangelizacije." [11] Sv Ivan od Križa: "Nužno je, dakle, zatvoriti srce i odbijati sve takve stvari: u lošima se nalaze đavolske varke, u dobrima se pak izbjegava da ne budu zapreka vjeri, te da duh ubire plod." [12] Budući da Bog daje kome hoće, kako hoće i kada hoće, nitko neće odbijanjem ovih pojava ostati zakinut za plod koji mu je Bog namijenio dati.



"Nadalje, kada duša vidi da joj se događaju tako neobične stvari, često joj se neopazice nameće neko precjenjivanje sebe, gdje misli da jest nešto pred Bogom, a to se protivi poniznosti." [13] O. Wolfe u svom nagovoru kaže da pripadnici karizmatskih pokreta, koji su primili te darove, često ostavljaju dojam kao da su se već uspeli na goru, iako su tek krenuli.

"Tako se dogodilo mnogim neopreznim i malo pametnim dušama, koje su se toliko smatrale sigurnima u primanju takvih stvari da su neke od njih imale mnoge brige kako da se vrate Gospodinu u čistoći vjere." [14] I zaista, nije mali broj vjernika koji su nekoć bili pripadnici karizmatskih pokreta, a koji po svom napuštanju pentekostalnih zajednica svjedoče o povratku u Crkvu kao da se radi o obraćenju s neke druge religije, iskrivljene vjere.


Govor u Jezicima


Bog sve što čini, čini s razlogom, pa tako ni ne podjeljuje karizme bez razloga. Kao što sam već ranije istaknula, u dokumentu HBK navodi se da je poticanje prihvaćanja i korištenja karizmi nužno potrebno kao cilj i metoda uspješne nove evangelizacije. Za razliku od apostola nad koje je sišao Duh te počeše govoriti u raznim jezicima, oni koji danas tvrde da su po Duhu primili taj dar, ne koriste ga da bi na tim jezicima raznim narodima, koji te jezike razumiju, naviještali Krista – da bi evangelizirali.

Ovako taj dar definira dokument HBK: "Glosolalija nije govorenje tuđih jezika koje netko nije nikada učio i nije plod religiozne ekstaze, nego je ona koristan način moljenja koji dopušta izražavanje dubokih osjećaja ljubavi prema Bogu. Govor u jezicima omogućuje 'izljev srca Bogu' i kao takav doprinosi doživljaju snažnog iskustva nazočnog Boga." [15] Drugim riječima, taj je dar zakinut za poimanje božanske dimenzije Svemogućeg koji prodire u naša srca i dopire do najdubljih, najintimnijih misli koje još ni sama ljudska duša nije u sebi spoznala. Drugo, ako svrha te karizme zaista jest samo puko izražavanje dubokih osjećaja ljubavi prema Bogu, zar ne bi po Duhu, koji je duša Crkve, barem jedna ljudska duša progovorila Bogu molitvu na jeziku Crkve?

Potencijalne Opasnosti


U dokumentu HBK navode se još i opasnosti koje se mogu pojaviti kod crkvenih pokreta: 1. Stvaranje geto-mentaliteta, 2. Elitizam, 3. Zanemarivanje redovničke karizme, 4. Redukcionizam, 5. Liječenje obiteljskog stabla, 6. Psihologizam, 7. Navezanosti na jakog vođu, 8. Opasnost od lažnih očekivanja čudesnih ozdravljenja, 9. Odabiranje lakšeg puta, 10. Pogrešne procjene egzorcizma, 11. Dvostruka pripadnost, 12. Nekatolici unutar pokreta, 13. Svećenici otuđeni svojim dijecezama, 14. Apsolutiziranje vlastitog kršćanskog iskustva kao jedino valjanog, 15. Zatvaranje zajednice u sebe, 16. Nepridržavanje liturgijskih propisa Crkve.

Ne samo potencijalna, nego i vrlo vjerojatna opasnost koju dokument HBK ne navodi jest navezanost na same karizme, na nadnaravno, što nije Bog samo po sebi. Zaključujem da je takva opasnost vjerojatna jer i ovaj dokument u točki 12. odgovara na pitanje "Što ljudi doživljavaju na karizmatskim susretima i kako se tamo osjećaju?" [16] što je na tragu definicije s početka zapisa o osobnom osjećaju prisutnosti Duha kod onih koji ga prime.

Sv. Ivan od Križa, koji je još i smatran doktorom nenavezanosti, zaključuje neka se duša najstrože brine da ne prihvaća (vanjske nadnaravnosti), osim iznimno, po mišljenju duhovnog vođe velikog ugleda, a i tada bez ikakve želje za tim stvarima. [17] Sv. Ivan je svojim naučavanjem pomogao dovesti svetu Tereziju Avilsku u puni odnos ljubavi prema Bogu, nakon što se oslobodila navezanosti primanja velike hostije tako što ju je sv. Ivan pričestio manjim dijelom posvećene hostije, kakav Terezija nije bila navikla primati. [18] Navezanost je u tome bila pogrešna, pa iako u toj toliko očitoj Božjoj materiji, ali u nesavršenom odnosu prema istoj.


Navezanost se kod pripadnika karizmatskog pokreta, prema o. Rippergeru, očituje u nelagodi koju im uzrokuje negiranje posjedovanja tih darova ili odricanju od istih. U uvjerenju da raspolažu nekim darom, smatraju legitimnim nametati ga jer su ga dobili "po Duhu", a jer je dobiven u Duhu drugi mu se trebaju pokoriti. Onaj koji bi primjerice bio navezan na karizmu ozdravljenja, osjećao bi nelagodu ako mu druga osoba ne bi dopustila da na nju polaže ruke, jer je njegova duhovnost ona kojoj je svojstven osjećaj koji izaziva prisutnost Duha i kojeg onaj osjeća vanjskom manifestacijom nadnaravnog.

Tko uistinu prima Duha, mora biti spreman kao apostoli odreći se ugode i užitka te prigrliti trpljenje i žrtvu. Korizmati da bi karizmao. [19] Baš kao sveti Petar i sveti Pavao biti voljan, spreman te štoviše žeđati za patnjom i umiranjem mučeničkom smrti za Krista.

[1] Karizmatski pokret istoznačan je pojmu pentekostalizam, a upotreba jednog od dvaju izraza kroz nastavak zapisa ovisi o izvoru kojeg koristim pri argumentiranju.

[2] John A. Hardon, SJ, Catholic Dictionary, An Image Book (2013.), 374.

(Slobodan prijevod; U originalu: Pentecostalism. A revivalist movement in Christianity, originally among Protestant bodies but, since the Second Vatican Council, also among Roman Catholics. The main postulate of Pentecostalism also explains the name. Just as on the first Pentecost in Jerusalem there was an extraordinary descent of the Holy Spirit, so today there is said to be a similar effusion of spiritual gifts. No less than on Pentecost Sunday, so now the descent of the Spirit becomes clearly perceptible especially in three ways: 1. in a personally felt experience of the Spirit's presence in the one who receives him; 2. in external manifestations of a preternatural character, notably speaking in strange tongues, the gift of prophecy, the power of healing, and in fact all the charismata described in the Acts of the Apostles and the letters of St. Paul; 3. in a strong impulse to communicate these blessings to others by becoming a messenger of the Spirit in the modern world. The basic condition required to receive the charismatic outpouring is openness of faith. The only real obstacle, it is claimed, is diffidence or distrust of the Spirit to produce today what he had done in apostolic times.)

[3] Gabriel Mendy, Augustine’s Spirit-Soul Analogy: And Its Implications for Communion Ecclesiology, Xlibris (2013.), 105.

[4] Isto, 108.

[5] Nicene and Post-Nicene Fathers: First Series, Volume VII; St. Augustine: Gospel of John, First Epistle of John, and Soliliques (ur. Philip Schaff), Cosimo Classics (2007.), 172.

[6] Vijeće HBK za nauk vjere, Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi (dalje: Vijeće HBK, Karizmatski pokret)

[7] Isto.

[8] Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, Symposion (1997.), 118-119. (dalje: Sv. Ivan od Križa, Uspon)

[9] Vijeće HBK, Karizmatski pokret

[10] Sv. Ivan od Križa, Uspon, 119.

[11] Vijeće HBK, Karizmatski pokret

[12] Sv. Ivan od Križa, Uspon, 119-120.

[13] Isto, 117.

[14] Isto, 119.

[15] Vijeće HBK, Karizmatski pokret

[16] Isto.

[17] Sv. Ivan od Križa, Uspon, 122.

[18] Sensus Fidelium, "St. John of the Cross: Doctor of Detachment"

[19] Igra riječi: korizma-karizma; U originalu: "You can not feast if you don't fast." (fast-feast)

0 views

Ne Propusti Nove Objave.

© 2020 - Sva prava pridržana - DivaGrabovceva.com